Sigurna sam da se mnogo žena, a vjerujem i muškaraca, našlo u situaciji da žele neke promjene u svome domu, ali njihovi partneri to ne žele, ne podržavaju ili jednostavno nisu zainteresirani. Uslijed toga, planovi i željeni radovi se odgađaju, vrijeme prolazi, nakupljaju se nezadovoljstvo i frustracija.
Što učiniti u takvoj situaciji?
Nekada, dok sam radila kao menadžer, na redovnoj sam se bazi susretala sa zadatkom da provedem promjene koje je odredila uprava. I uvijek je to bilo poprilično izazovno izvesti. Ali, iz tih iskustava mogu izvući neke osnovne smjernice i načine koje i danas primjenjujem u situacijama kada moji klijenti nisu „na istoj valnoj duljini“ po pitanju odluka koje trebaju donijeti za svoj dom.
Otpor prema promjenama
Neki od nas spremno prihvaćaju promjene, uvjereni da promjena donosi zanimljivost i živost u naš život. Što obično tako i bude. No, većina ljudi ipak ne prihvaća neke veće promjene lako, a neki čak pružaju otpor promjenama.
Kako bi se mogli nositi s tim otporom, moramo razumjeti mehanizam koji stoji iza takvog ponašanja.
Naime, otpor prema promjenama je u ljudskoj prirodi. Promjena znači otpuštanje starog i poznatog i ulazak u nepoznato, novo. Ovisni smo o svojem poznatom okruženju koje nam svaki dan potvrđuje tko smo. Ono „tko smo“ je naš identitet s kojim smo se poistovjetili: naše ime, ono što posjedujemo, što radimo, kakvo obrazovanje imamo, itd.
Neminovno je da se naše potrebe tijekom godina mijenjaju, pa je i realno za očekivati da ćemo željeti da naša neposredna okolina (pritom mislim na dom, ali i ne samo dom) podržava naše promijenjene potrebe. Jednako je tako neminovno da se stvari u domu habaju, iziskuju održavanja ili zamjene. I dok nekim članovima tog kućanstva to neće smetati, drugima će staro i pohabano ili nefunkcionalno predstavljati odmak od onoga kako je ta ista stvar podržavala njihov identitet u vrijeme dok je bila nova, moderna, skupocjena…
U trenutku kada osoba shvaća da ono što ju okružuje (kao dom u stanju u kakvom je) ne podržava ono što bi ta osoba željela biti ili postati, njezine ciljeve ili jednostavno više ne funkcionira onako kako nove potrebe iziskuju, tada ta osoba želi promjenu.
Sad kad znamo zašto želimo promjenu u domu, hajdemo vidjeti zašto netko ne bi želio promjenu.
Ljudi vole novo. Ali sigurno. Primjerice, da nam sad netko ponudi najnoviji model smartphonea marke koju već odavno koristimo, bez problema bi to prihvatili, zar ne? Ali čim izlazimo iz zone sigurnog, nastaju problemi.
Iz iskustva mogu navesti nekoliko najčešćih razloga zbog kojih ljudi ne žele promjene:
- Nerazumijevanje zašto je promjena uopće potrebna (jer toj osobi trenutačno stanje potpuno odgovara i ona ne shvaća zašto partneru ono ne bi odgovaralo)
- Sumnja u to da će promjena biti nabolje ili uvjerenje da je bolje "ovako kako je"
- Strah od neuspjeha
- Proces promjene je bolniji i zahtjevniji od toga da sve ostane kako je bilo
- Proces promjene znači dodatni angažman ili drugi ulog koji osoba nije spremna dati
Partneri u promjeni
Kao i u svakom partnerskom odnosu, pa tako i kada je u pitanju zajednički životni prostor, nikakvih problema neće biti uvesti promjene, kada svi uključeni u taj odnos i proces imaju jednak cilj.
Međutim, kada to nije slučaj, ja koristim (i privatno i profesionalno) ove korake:
1. Precizno definiram što točno želim, svoje razloge za to i način na koji to mislim provesti
Kada nam se pokvari perilica rublja, nema mnogo pregovaranja s ukućanima. Svima je u cilju da se pranje rublja što prije ponovno osposobi, pa odmah ili zovemo mehaničara da perilicu popravi ili kupujemo novu. Znamo da će nas to koštati određeni novac i spremni smo ga izdvojiti, čak i kada je taj izdatak bio neplaniran (što obično je). Znamo i da će to značiti neko uloženo vrijeme i neke dodatne aktivnosti, no i na to smo spremni za čisto rublje.
Jednako tako vrlo brzo i jednostavno zajednički donosimo odluke o promjeni televizora, perilice suđa, pećnice i sl. funkcionalnih i relativno jednostavno zamjenjivih elemenata u domu. Jer – sve u vezi tih promjena nam je više-manje poznato.
Međutim, kada učinci promjene ili aktivnosti potrebne za provedbu promjene nisu toliko jasni i precizni (drugim riječima – nisu poznati, sigurni), tada ih treba precizirati. I to iz dva razloga:
- upoznavanjem postupka koji je potreban za provedbu promjene, te preciziranjem ishoda, lakše (sebi i drugima) približimo promjenu u zonu sigurnog (ili bar sigurnijeg).
- nakon dubljeg razmišljanja i istraživanja, može se pokazati da provedba željene promjene iziskuje (pre)veliki trud ili ulaganje, a možda čak i niz većih promjena na koje možda ipak nismo spremni (i o tome ćemo kratko na kraju ovoga teksta).
Stoga, ukoliko primjerice smatram da mi je kuhinja stara i pohabana i trebam novu, moram utvrditi: Koliko me košta nova kuhinja? Što želim od nove kuhinje? Koje radove uključuje zamjena kuhinje? Što ću sa starom kuhinjom? Jesam li spremna provesti neko vrijeme bez kuhinje? Koliko vremena će proces zamjene kuhinje trajati? Imam li neku alternativu? Itd.
Na taj način postajem svjesna što promjena sve iziskuje, te mogu realnije procijeniti jesam li spremna na to, želim li to zaista i hoće li mi to donijeti ono što trebam.
2. Bacim „udicu“
Nikada ljude ne zasipam svojim idejama, pogotovo ne onim „sirovima“, nerazrađenima ili onima za koje nisam sigurna u to „kako će proći“ kod drugoga (kod koga treba proći, naravno). Ako nisam sigurna kako će ideja proći, tada se trudim pronaći način kako da neku ideju „na mala vrata“ uvedem u tuđe misli. Čak idem i do toga da će nakon nekog vremena ta osoba smatrati da je ideja dijelom (ili u cijelosti) njezina. Naime, potpuno mi je nebitno tko će pokupiti lovorike za ideju, bitan mi je cilj – a to je realizacija.
U primjeru „nove kuhinje“ – sigurno takvu odluku nećemo donijeti preko noći. Za čitav proces treba vremena. U tom vremenu ja bih povremeno pitala partnera:
„Što ti najviše smeta u našoj kuhinji?“
„Imaš neku ideju kako bi mogli bolje posložiti kuhinju da nam bude lakše kada kuhamo?“
„Kad bi opet mogli birati kuhinju, što bi učinio/la drugačije?“
U nekim slučajevima iskoristim doživljaj, primjerice kada se nađemo u nečijem tuđem prostoru tj. kuhinji, pa prokomentiramo zajedno dobre stvari te kuhinje (iz konteksta problematičnih stvari naše kuhinje).
I sa klijentima radim istu stvar. Ukoliko imam ideju za koju nisam sigurna kako će proći, osvijestim klijentu problem i omogućim mu da sam razmisli o tome kako ga riješiti. Potom ga odvedem na neko mjesto koje ima taj problem riješen i usmjerim da razmišlja o opciji za koju se zapravo želim izboriti.
3. Uvažavam partnerovu ulogu u procesu
Učestalo brundanje i kukanje oko toga da je nešto staro, neuredno ili treba promjenu, nije konstruktivno i na duže staze dovest će do opće frustracije svih uključenih strana.
Ako kažete „trebamo promijeniti kuhinju“ a znate da je zapravo Vaš partner taj koji će morati izvesti većinu posla oko organizacije i provedbe promjene (sjetite se samo rastavljanja, iznošenja i zbrinjavanja stare kuhinje), tada je to samo „iskrcavanje“ problema na partnera i zatrpavanje njega novim zadatcima. U tom kontekstu ni ja ne bih bila spremna na promjenu.
Morate razumjeti da u situacijama poput ove, Vaš problem odjednom postaje i partnerov problem. Ali dok ste Vi imali vrijeme prilagodbe, Vaš partner nije. I to mu treba omogućiti.
Također, uvažite i to da je Vama možda nešto mnogo važnije nego Vašem partneru i potrebno je vremena da partner shvati zašto i koliko Vam je nešto važno. Vjerujem da će u zdravom partnerskom odnosu svima biti cilj zadovoljstvo onoga drugoga, ali i zajednički napredak i kretanje prema nečemu što je za svih bolje.
4. Otvorena sam za kritike, konstruktivne prijedloge i raspravu
Ukoliko Vaš partner želi raspravljati o Vašem prijedlogu, znači da razmišlja o njemu. I to je već dobar smjer. To omogućuje da zajednički dođete do nekih novih ideja, kompromisa, poboljšanja ideje i slično. Sve su to zapravo dijelovi slagalice koja ima isti cilj: pronaći najoptimalnije rješenje za vaš (sada) zajednički problem.
I to ne znači da ćete zasigurno uspjeti u svom naumu. Baš naprotiv, možda ćete uvidjeti da je Vaš cilj nerealan ili nemoguć za provedbu i odustati od njega. No, i u takvoj situaciji ćete biti s tim u redu, jer imate neka nova saznanja koja mijenjaju okolnosti odluke.
Što kada je promjena „samo“ estetske prirode?
Estetika prostora, uz funkcionalnost i zdravlje, bilo emotivno, bilo fizičko, čini jedan od tri ključna elementa optimalno uređenog prostora za život. Estetski ugodan prostor doprinosi općem zadovoljstvu stanara, može smanjiti stres, poboljšava društvene interakcije, doprinosi osjećaju pripadnosti, reflektira i podržava identitet osobe.
Ukratko, estetski ugodan prostor poboljšava kvalitetu života. Također, estetika ne ovisi mnogo o novcu, pa do estetski ugodnog prostora možete doći unutar svakog budžeta. Čak i samo popravak određenih stvari, nov razmještaj ili raščišćavanje nereda već mogu donijeti izuzetne promjene u načinu korištenja i percepcije svog životnog prostora.
…jer možda samo treba promijeniti navike
Da se vratimo na primjer kuhinje. Čak ni nova, veća, funkcionalnija kuhinja nekome neće mnogo pomoći, ukoliko su njegove navike u načinu korištenja tog prostora neodgovarajuće. Primjerice, netko možda smatra svoju kuhinju premalenom za svoje potrebe, dok se u suštini možda samo radi o tome da ta osoba zatrpava ormariće stvarima koje rijetko ili uopće ne koristi, zatrpava radnu plohu odlažući na nju mnoštvo opreme, začina i sl.
Nekome će možda sudoper uvijek biti prepun prljavog posuđa, jer mu se ne da prazniti perilicu. I taj netko možda misli da je razlog tome lijenost (koju si opravdava tako što kaže „takav/takva sam“), dok pravi razlog možda baš leži u tome što su kuhinjski ormarići pretrpani i smještanje čistog posuđa zahtjeva manevre koji frustriraju svakoga tko se tog posla uhvati. Na koncu će netko ipak morati isprazniti tu perilicu i počistiti prljavo posuđe, a taj posao bit će obavijen velom frustracije.
Odmah ću Vam reći, s takvim navikama i u većoj bi se kuhinji ponovno sve zatrpalo. Ponovno bi nedostajalo prostora. Ponovno bi izostalo zadovoljstvo.
U dobro posloženoj i nezatrpanoj kuhinji, za pražnjenje perilice pune suđa treba 1-2min i nikome to nije problem niti frustracija. Ujedno se time rješava i niz problema koji su posljedično povezani s ovom situacijom – novo prljavo posuđe možemo odmah odlagati u perilicu, tijekom kuhanja radna ploha je čista i sudoper stalno dostupan, svo potrebno posuđe za rad u kuhinji je na svome mjestu i lako dostupno.
Iz tog razloga izuzetno je važno detektirati u čemu zapravo leži naš problem s nekim dijelom doma kojeg želimo mijenjati (što nas vraća na korak 1 s početka ovog teksta).
„Žal za starim ogrtačem“ tj. čuvajte se Diderotova efekta
Denis Diderot je francuski filozof i književnik iz 18. stoljeća koji je jedno svoje iskustvo prenio u esej „Žal za mojim starim ogrtačem“. U tom eseju on opisuje kako je, živeći dotad u siromaštvu, sa svoje 52 godine došao do značajne svote novca. Ubrzo si je priuštio novi, prekrasan grimizni kućni ogrtač. Taj je ogrtač bio toliko predivan i luksuzan da je Diderot ubrzo počeo primjećivati koliko odudara među ostalim stvarima koje posjeduje, a koje su zbog toga sada djelovale otrcano i obično. Stoga je nakupovao još koješta. Novo zrcalo iznad kamina, nove slike, perzijski ćilim, statue, novi stol za pisanje i kožnu fotelju… i ubrzo je posve obnovio stan.
Ovaj spomenuti esej temelj je nekim suvremenim antropolozima da tumače kupovne navike kod ljudi. Pa se uz spomenuti Diderotov efekt vezuju dvije pretpostavke:
- Kupci kupuju proizvode koji su u skladu s njihovim osjećajem identiteta. Kao takvi, ti se proizvodi nadopunjuju.
- Pojava nekog novog proizvoda (kupnjom, poklonom ili sl.), koji odstupa od kupčevih postojećih dobara, može dovesti do kupnje niza novih stvari koje osoba prethodno uopće nije smatrala potrebnima da bi se osjećala cjelovito, sretno i ispunjeno.
Tako da, samo upozoravam – pazite što želite mijenjati u domu, iz kojih razloga to želite i čime ćete to zamijeniti.
Izvor fotografija: Pinterest